Svakoga dana, José Astete Torres vozi svoj Volvo FH do gotovo 5.000 metara nadmorske visine kako bi preuzeo teret cinka iz rudnika u planinskom srcu Perua. Dobrodošli na putovanje koje će bez sumnje testirati granice i čovjeka i stroja podjednako.
R
ano je jutro i oblaci s Tihog oceana nastanili su se, kao i obično, iznad Lime, prijestolnice Perua. Parkirali smo se u ograđenu garažu pokraj same industrijske luke u Limi. Teretna platforma je prazna, a spremnik goriva pun. Još vlada jutarnja tišina, iako sve snažnija gradska buka koja dopire iza glavnog ulaza nagoviješta da će se to uskoro promijeniti.
José Astete Torres je vozač kamiona za Simsu, kompaniju koja je već gotovo 65 godina jedan od vodećih peruanskih proizvođača cinka i olova. 65 tisuća tona rude, koliko kompanija godišnje proizvede, putuje diljem svijeta, do tvornica gladnih sirovina.
Garaža je Joséova polazna točka. Svaki drugi dan on kreće na put u zlatnožutom Volvu FH12 po teret cinkovog koncentrata, vrste rafinirane cinkove rude iz rudnika kompanije u San Ignaciu udaljenom više od 300 kilometara, u samom središtu države. Ili bolje rečeno: u “planinskim predjelima” države. Jer, da bi došao do rudnika mora se popeti na 5.000 metara nadmorske visine. Mora prijeći preko vrha Anda, proći kroz tri klimatske zone i manevrirati kroz ono što bismo pristojno mogli nazvati ponešto kaotičnim prometom, prije nego što se okrene i krene kući s punim teretom.
I sve to unutar perioda od nekoliko sati. Bitka počinje odmah po izlasku iz garaže. José se provlači kroz zakrčene ulice lučkog okruga. Čak i pri ovoj brzini, on mora kočiti kako bi savladao rupe na cesti ili jednostavno izbjegao druge sudionike u prometu, odlučne u namjeri da ukradu njegov dio asfalta u sve užurbanijoj jutarnjoj gužvi.
“Promet je najteži dio mog posla, naročito autobusi”, kaže i pokazuje na bijeli minibus koji s punim gasom i ljudima koji vise s otvorenih vrata naglo skreće u našu traku otprilike metar ispred ogromnog Volvovog prednjeg branika.
“Mnogi od ovih vozača nikada nisu dobili vozačku dozvolu, uvijek su u žurbi i prilikom skretanja, uopće se ne zamaraju luksuzom kao što je uključivanje pokazivača smjera ili neke druge signalizacije. Obično planiramo našu vožnju tako da slijedimo rute autobusa. Daleko je sigurnije da smo im za petama nego da naletimo na njih dok love putnike!”
Nakon otprilike sat vremena izlazimo iz Lime. Dok užurbana metropola nestaje iz nas, zrak postaje čišći. Na nebu se pojavljuje sunce. Sve strmija cesta čvrst je dokaz onoga što je pred nama: uspon na mitske padine poznatih Anda.
U šarenoj odjeći seoske populacije, zaobljenim konturama terasastih agrarnih parcela i imenu sela koje je nemoguće izgovoriti, mogu prepoznati peruansko, stoljećima staro nasljeđe Inka. Ovdje, u samom srcu Južne Amerike, Inke su izgradile naprednu civilizaciju davno prije dolaska Španjolaca i Portugalaca iz daleke Europe.
Negdje na pola puta uz planinu, na oko 3.000 metara, zrak iznenada postaje znatno rjeđi. Svaki pokret je napor, svaki otkucaj srca podsjetnik je na teške uvjete koji vladaju s vanjske strane prozora naše kabine.
Stari, umoran Volvo N7 ispred nas pokazuje kako život može biti težak u ovim predjelima. Naporan uspon u planinu spora je bitka, a motor koji zavija pod punim opterećenjem, na neobičan način odražava rastući osjećaj nelagode u mojim plućima.
Dok José elegantno kliže pokraj njega u svom novom kamionu FH12, lice mu osvjetljava još jedan od njegovih širokih osmjeha.
“Sve sam to već vidio! Počeo sam voziti kamione još davne 1975., upravo takav model. Od tada sam vozio gotovo sve postojeće modele. Sve te silne godine, morao sam se boriti sa svakim metrom uspona, ponekad gotovo bez rezultata. Sada, međutim, stvari su se ubrzale, i uzbrdo i nizbrdo. A što se tiče udobnosti, tu nema usporedbe,” kaže i počinje nabrajati na prste:
“Ovjes, servo-upravljač, vozačevo sjedalo, ležaj – voziti novi Volvo u ovakvom okruženju pravo je zadovoljstvo.”
Međutim, sve što je spomenuo, sve udobnosti modernog Volva nisu ništa u usporedbi s onim jednim detaljem koji je zaista promijenio njegove svakodnevne radne uvjete. Joséov kamion je opremljen s VEB-om, Volvovom snažnom motornom kočnicom – koja je skratila putovanje za četvrtinu vremena jer mu omogućuje bržu, a opet sigurniju vožnju niz strme padine Anda.
12, 13 sati vožnje sa želucem u grlu danas je skraćeno na deset sigurnih i udobnih sati za upravljačem, činjenica koju ističe s dozom ozbiljnosti u glasu.
“Štedim vrijeme koje mogu potrošiti na dodatni odmor i opuštanje, i temeljitije sigurnosne provjere.” Time vožnja postaje znatno sigurnija. Osim toga, manje sam izložen lopovima i pljačkašima na cesti. Pogotovo navečer, rizik od pljačke je glavni problem, zbog njega stalno osjećate nelagodu. Danas međutim, uvijek stižem do naših, unaprijed određenih lokacija znatno prije zalaska sunca.”
Stigli smo do vrha. Oštar, ledeni vjetar potvrđuje da smo vlažnu priobalnu klimu Lime ostavili daleko iz nas. Veliki prometni znak navodi neumoljive činjenice: 4.818 metara nadmorske visine – za samo četiri sata vožnje!
Odavde, José će krenuti istočno do džungle na drugoj strani planinskog sedla gdje je smješten rudnik cinka kompanije Simsa. Sa smijehom me ostavlja uz cestu gdje stojim blijed, a moja pluća pohlepno gutaju svaki dašak zraka.
“Soroche!” kaže, “Protiv visinske bolesti postoji samo jedan lijek: čaj od koke i puno odmora!” ■
Činjenice o kompaniji Simsa
■ Rudarska kompanija sa sjedištem u Limi, Peru. Specijalizirana za vađenje cinka i olova.
■ Proteklih 35 godina, glavni proizvodni pogon je rudnik San Vicente, 300 kilometara istočno od Lime.
■ Proizvodi 62 tisuće tona cinka i 3 tisuće tona olova svake godine. Većina se izvozi na strana tržišta.
■ Ima vozni park od 31 kamiona; 20 tegljača za transporte na površini i 11 samoistovarivača za prijevoz u dubinama rudnika. 12 tegljača su modeli Volvo FH. Svi kamioni u rudniku su modeli Volvo FM.
■ Svi kamioni specificirani su sa servisnim ugovorom.