Prevoz koji oduzima dah
Svaki dan José Astete Torres vozi svoj kamion Volvo FH do nadmorske visine od skoro 5.000 metara kako bi preuzeo cink iz rudnika koji su smješteni u srcu planina Perua. Dobro došli na putovanje koje iskušava granice čovjeka i mašine.
R
ano je jutro i oblaci s Pacifika su se kao i obično nadvili nad Limom, glavnim gradom Perua. Parkirali smo se u ograđenoj garaži pored industrijske luke u Limi. Teretna platforma je prazna, a rezervoar za gorivo pun. Jutro je tiho, uprkos nivou buke koja prodire iz grada i koja najavljuje da će se stanje uskoro promijeniti.
José Astete Torres je vozač kamiona u Simsi – kompaniji koja je skoro 65 godina jedna od vodećih kompanija za proizvodnju cinka i olova u Peruu. Kompanija godišnje proizvodi 65 hiljada tona proizvoda koji se isporučuju širom svijeta na mjesta u kojima postoji potražnja za mineralima.
Garaža je Joséova startna tačka. Svaki drugi dan kreće iz nje svojim zlatno-žutim kamionom Volvo FH12, s ciljem preuzimanja tovara koncentrata cinka (vrste prečišćene rude cinka) iz rudnika kompanije, u San Ignacio koji je udaljen više od 300 kilometara od centra zemlje. Zapravo: nalazi se „gore”. Da bi stigao do rudnika, mora prevaliti uspon od 5.000 metara nadmorske visine. On mora preći vrh planinskog niza Anda, zatim proći kroz tri klimatske zone i voziti kamion kroz, blago rečeno, haotičan saobraćaj prije nego što nastupi vrijeme za povratak kamiona sa punim teretom.
I sve to u roku od nekoliko sati. Počinje onog trenutka kad krene iz garaže. José se probija zakrčenim putevima u području luke. U sve gušćem jutarnjem saobraćaju, čak i pri takvoj brzini, on mora kočiti zbog rupa na putu ili kako bi izbjegao druge učesnike u saobraćaju koji su odlučili ukrasti njegov dio asfalta.
„Najteži dio posla je saobraćaj, posebno autobusi”, tvrdi on i pokazuje bijeli mini-bus, koji s najvećim ubrzanjem i krcat putnicima koji vise na vratima skreće u njegovu traku na samo metar ispred divovskog prednjeg branika kamiona Volvo.
„Mnogi od tih vozača nemaju vozačku dozvolu, uvijek su u žurbi, a prilikom skretanja se ne bave uključivanjem pokazivača smjera ili davanjem drugih signala. Općenito se orijentišemo prema kretanjima autobusa. Bezbjednije je pratiti njih nego se susretati sa njima dok love putnike!”
Nakon pribliěno sat vremena napuštamo granice grada Lime. Užurbana metropola nestaje iza nas, a zrak postaje čistiji. Na nebu se pojavljuje Sunce. Sve veća uzbrdica ukazuje na to gdje se nalazi mjesto na koje smo se zaputili: na mitskim padinama čuvenih Anda.
Mogu raspoznati peruansko viševjekovno naslijeđe Inka u šarenoj odjeći stanovnika, iskrivljenim konturama terasastih polja i pokojem nazivu sela koja se teško izgovaraju. Ovdje, u samom srcu Južne Amerike, Indijanci Inke su postavili naprednu civilizaciju mnogo prije nego što su Španci i Portugalci pristigli iz daleke Evrope.
Bili smo negdje na pola puta na planini, na visini od 3.000 metara, kada je zrak odjednom postao rjeđi.
Svaka kretnja je napor, a svaki otkucaj srca podsjeća na teške uslove izvan naše kabine.
Umorni stari Volvo N7 ispred nas odaje sliku teškog života u ovim predjelima. Njegovo usporeno probijanje uz planinu i bučni motor koji vuče pun teret izazivaju sve veći nemir u mojim grudima.
JosŽ lagano klizi mimo njega svojim novim kamionom FH12 i ponovo se srdačno smješka.
„Doživio sam i to! Kamion sam počeo voziti davne 1975. godine, i zapravo baš taj model. Od tada sam vozio sve što se može voziti. Tokom svih tih godina, borio sam se za svaki metar ove uzbrdice, a ponekad sam se jedva kretao naprijed. Međutim, sada sve to ide brže, i uzbrdo i nizbrdo. A što se tiče udobnosti, ništa se ne može uporediti sa ovim”, kaže i započinje prebrojavanje prstima:
„Ovjes, servo-upravljač, sjedište za vozača, ležaj – vožnja novog kamiona Volvo u ovom okruženju je pravo zadovoljstvo.”
Pa ipak, udobnost u modernom kamionu Volvo nije ništa u poređenju sa jednim detaljem koji je zaista promijenio svakodnevne radne uslove. Joséov kamion je opremljen snažnom motornom kočnicom Volvo (VEB) – što trajanje putovanja skraćuje za četvrtinu i omogućava bržu i bezbjedniju vožnju niz strme padine Anda.
12–13 sati vožnje u strahu smanjeno je na današnjih deset sati bezbjedne i udobne vožnje, što José naglašava ozbiljnim tonom u svom glasu.
„Štedim vrijeme koje mogu provesti u dodatnom odmaranju i opuštanju te u temeljitim provjerama bezbjednosti. Tako je vožnja znatno bezbjednija. Osim toga, smanjena je i izloženost lopovima i pljačkašima na putu. Posebno u večernjim satima je rizik od pljačke najveća poteškoća, a to stvara neprestanu napetost u grudima. Međutim, sada stižem na mjesto za odmor prije zalaska Sunca.”
Stigli smo do vrha. Oštar, ledeni zrak potvrđuje da je vlažna priobalna klima Lime iza nas. Veliki znak na putu otkriva podatak: 4.818 metara nadmorske visine – za samo četiri sata vožnje!
Od ove tačke José kreće na istok, na drugu stranu planinskog niza, ka rudniku cinka kompanije Simsa. Smije se i pomaže mi da izađem na put dok stojim blijed i borim se za svaki dašak zraka.
„Strah od visine!” govori mi. „Protiv toga ima samo jedan lijek: čaj od koke i mnogo odmaranja!” ■
Činjenice o kompaniji Simsa
■ Rudarska kompanija sa sjedištem u Limi u Peruu. Specijalizovana za rude cinka i olova.
■ U posljednjih 35 godina njihovu glavnu proizvodnu liniju predstavlja rudnik San Vicente, 300 kilometara istočno od grada Lima.
■ Proizvode 62 hiljade tona cinka i 3 tone olova godišnje. Većinu izvoze na strana tržišta.
■ U njihovom voznom parku je 31 kamion: 20 tegljača za prevozne radnje na površini i 11 dampera za vuču u unutrašnjosti rudnika. 12 tegljača su modeli Volvo FH. Svi kamioni u rudniku su modeli Volvo FM.
■ Svi ti kamioni su specificirani sa servisnim ugovorom.